Praksa paljenja tamjana ima dugu povijest u Kini; poznati plamenik *Boshan* (Univerzalna planina) iz dinastije Han posebno je dizajniran za ovu svrhu. Kadionici-poznati i kao *xiangxun* ili *xianglu*-izvorno su bili izrađeni od bronce, materijala koji se koristio za plamenike *Boshan* iz doba Han. U stvarnosti, tamjan nije bio samo ukrasni element u životima drevnih književnika; služio je praktičnim funkcijama kao što je mirisanje odjeće, ublažavanje umora i tjeranje insekata. Nakon dinastije Han, raspon materijala korištenih za kadionice se proširio. Porculanski *Boshan* plamenici pojavili su se tijekom dinastije Song, ali budući da nisu mogli izdržati toplinu zapaljenog mirisnog praha, ubrzo su postali objekti za estetsko uvažavanje i rukovanje, a ne za funkcionalnu upotrebu. Slično tome, kasniji plamenici od žada ili jadeita služili su prvenstveno kao ukrasni ili kolekcionarski umjetnički predmeti; u smislu vrijednosti, ovi izložbeni komadi često su nadmašivali svoje funkcionalne primjerke.
Tijekom vladavine cara Xuandea u dinastiji Ming, monarh vođen strašću za sakupljanjem i divljenjem kadionicama zadužio je carske obrtnike da dizajniraju i nadgledaju proizvodnju novih plamenika. Ovi su obrtnici crpili inspiraciju iz stilova poznatog porculana iz dinastije Song (kao što su proizvodi Ding, Ru, Guan, Ge i Jun) koji se čuvaju u carskoj zbirci, kao i iz povijesnih tekstova poput *Xuanhe Bogu Tulu* (Ilustrirani katalog antikviteta ere Xuanhe) i *Kaogu Tu* (Ilustrirani katalog arheologije). Kako bi osigurali vrhunsku kvalitetu, majstori su odabrali desetke plemenitih metala - uključujući zlato i srebro - za slitinu s crvenim bakrom, podvrgavajući smjesu više od deset krugova preciznog taljenja i lijevanja. Dobiveni brončani plamenici imali su sjajan, topao i proziran sjaj. Uspješna izrada plamenika Xuande postavila je presedan za buduću izradu brončanih plamenika, a tijekom dugog razdoblja u povijesti, "plamenik Xuande" postao je generički izraz za brončane kadionike.
U trećoj godini vladavine Xuandea, ova serija crvenog bakra korištena je za izlijevanje ukupno tri tisuće kadionica (povijesni zapisi razlikuju se u pogledu točne količine, a neki izvori navode ukupnu proizvodnju od preko 18 000 komada). Nakon toga nisu proizvedene daljnje serije; ovi su plamenici bili duboko unutar Zabranjenog grada, poznati običnim ljudima samo po imenu, a ne po viđenju. Nakon stoljeća burne povijesti, autentični brončani plamenici izliveni u trećoj godini vladavine Xuande postali su izuzetno rijetki. Brončane kadionice Xuande
Povijesni zapisi pokazuju da je u trećoj godini vladavine Xuandea, car naredio da se izlije više od 18 000 brončanih kadionica (iako drugi izvori navode brojku od 3 000; izvještaji se razlikuju). Danas su, međutim, gotovo nestali bez traga; čak i Muzej nacionalne palače u Taipeiju ima samo četiri. Izvorno, te kadionice nisu bile samo za carsku upotrebu; darivani su prinčevima, dužnosnicima i oltarima u glavnom gradu i njegovim predgrađima, pa čak i distribuirani poznatim hramovima diljem zemlje. Ipak, tijekom dinastičkih preokreta koji su uslijedili, mnoge Xuande kadionice - uključujući kasnije imitacije i one s osobnim oznakama - bile su razbacane ili uništene. Danas su autentične Xuande kadionice rijetko blago, dok su čak i kasnije imitacije i privatno označeni komadi visoko cijenjeni. Ova oskudica proizlazi iz višestrukih nesreća koje su ove posude pretrpjele u rasponu od četiri ili pet stoljeća.
Lijevanje novca u vladavini Chongzhena
Vladavina Chongzhena obilježila je posljednju eru dinastije Ming, vrijeme opterećeno unutarnjim sukobima, vanjskim prijetnjama i neprestanim ratovima koji su iscrpili nacionalnu riznicu. Kako bi kovao novčiće, car je naredio uredu Baoyuan da rastopi cjelokupnu carsku zalihu brončanih artefakata nakupljenih tijekom uzastopnih dinastija - uključujući broncu koja datira iz Triju antičkih dinastija i one iz razdoblja Xuande.
Lijevanje novca za vrijeme vladavine Xianfenga
Vladavina Xianfeng dinastije Qing suočila se sa sličnim krizama: unutarnji nemiri, strana agresija i kontinuirani rat ispraznili su riznicu. U očajničkom pokušaju izdavanja valute, razni brončani artefakti sačuvani unutar carske palače i unutarnjih dvorova - uključujući zbirke predaka brončanih kadionica, kadionica i brončanih figura ždralova i kornjača - uništeni su i pretopljeni da bi se lijevao novčić.
Razaranje izazvano ratom
Tijekom rata, japanska vojska se suočila s nedostatkom bakra za proizvodnju vatrenog oružja i topništva. Posljedično, rekvirirali su brončane artefakte iz cijele moje zemlje, pretapajući ih za municiju. Najbolji primjer je masivna brončana statua Guanyin - visoka preko deset metara - koja je izvorno krasila glavnu dvoranu hrama Dahui u Pekingu; uništili su ga Japanci tijekom republikanske ere i zamijenili ga drvenim kipom.
Topljenje od strane javnosti
Prvi slučaj dogodio se tijekom rata za otpor američkoj agresiji i pomoć Koreji (1950. – 1953.). Ratni napori zahtijevali su goleme količine streljiva, što je potaknulo nacionalnu kampanju prikupljanja "bakrenog otpada"; neizbježno, staro bakreno posuđe prikupljeno iz cijele zemlje uključivalo je mnoge bakrene kadionice.
Drugi slučaj dogodio se tijekom Velikog skoka naprijed (1958.), razdoblja masovne proizvodnje čelika. Bakar i željezo su rekvirirani od cjelokupnog stanovništva, a obična kućanstva su pridonosila predmetima poput bakrenih zdjela, lonaca, kutlača i kadionica.
Treći slučaj dogodio se tijekom Kulturne revolucije (1966.–1976.). Razne antičke bakrene posude - uključujući kadionice - bile su zaplijenjene i poslane u talionice na topljenje, budući da su smatrane predmetom praznovjerja na meti kampanje "Uništiti četiri stara". Iako su službe za kulturnu baštinu kasnije uspjele spasiti znatan broj eksponata, veliki broj već je bio uništen. Ovi su događaji označili tri velike nesreće za bakrene kadionice u razdoblju nakon utemeljenja Narodne Republike.
Tijekom desetljeća, prekomorski kupci s Istoka i Zapada pokazali su veliko zanimanje za arheologiju ovih komada, natječući se za kupnju bakrenih kadionica iz dinastija Ming i Qing. Međutim, neki kupci daju prednost samo kvaliteti samog metala, ne uvažavajući ljepotu patine. Kako bi udovoljili takvim ukusima, neki su trgovci samljevili starinske kadionice kako bi izgledale potpuno nove, čime su uništili mnoge fine komade.
Drugi kolekcionari nagrađuju briljantne, živopisne patine; posljedično, trgovci ponekad skidaju dosadne, trošne površine starih kadionica i nanose umjetnu patinu, uništavajući izvornu estetiku.
Neke izuzetne kadionice su izrazito teške; sumnjajući da bi mogle biti izlivene od čistog zlata, laici su ponekad urezivali baze za ispitivanje, oštećujući posude. U drugim slučajevima, kadionici sa značajnom pozlatom bili su lišeni završetka - destruktivni čin sličan "ubijanju guske koja nosi zlatna jaja".
Upravo zato što su bakrene kadionice Ming i Qing pretrpjele toliko povijesnih nesreća i pretrpjele tako teške gubitke, autentične kadionice iz doba Xuande danas su iznimno rijetke, dok su kasnije imitacije i privatno označeni komadi također postali cijenjeni povijesni artefakti.





